Zoran Milanović je prisegnuo na drugi predsjednički mandat. Na svečanosti održanoj na Pantovčaku, okupilo se stotinjak pozvanih gostiju. Jedna vrlo loša protokolarna priredba i dosadni frazerski i neduhovit govor predsjednika s već sto puta izrečenim mislima o svijetu koji nas okružuje - tipična je slika političke dekadencije u kojoj živi Hrvatska.
Čast iznimkama, ali tu su većinom bili suspektni likovi, kradljici čekova, kivokletnici, dezerteri, doušnici, izdajnici, lažljivci, krivotvoritelji, obijači automobila, jugokomunistički apologeti, epigoni jugoslavenskih koljača, udbaški i KOS-ovi konfidenti, oni kojima je Hrvatska propali projekt, profiteri, oportunisti, licemjeri i konformisti bez ideala... oni koji Hrvatskoj nisu dali aposlutno ništa, ali od nje su uzeli sve.
Da, takvi tvore idealan Milanovićev univerzum. U takav univerzum ne pripadaju žrtve za Hrvatsku, oni koji su ovoj napaćenoj zemlji dali sve. Takvih nije ni bilo. Koliko suza, koliko mladih života, koliko djece i koliko nesretnih roditelja je ostalo iza rata - ništa od njih i od njihovih tuga kojom su zadužili ovo zemlju danas nije bilo na Pantovčaku jer ovo je neka druga, Milanovićeva Hrvatska.
Nema tu mjesta za suprugu Blage Zadre, za majku Damira Tomljanovića ili za djecu Mile Blaževića Čađe, nema za bleiburške žrtve i žrtve Gologa otoka, barem jedne od 1700 jama u Hrvatskoj, ne ćete tu vidjeti Julien Bušić, Slavicu Barešić, nikoga iz obitelji Kate Šoljić čija su četiri sina pala za ovu zemlju... Ali ima za najstariju partizanku u 101. godini života, pripadnicu vojske, partije i okupacijskog jugoslavenskog režima koji je u krvi gušio ideju hrvatske slobode i neovinosti.
To je ta Milanovićeva simbolička poruka, to je znak da je ostao u mentalnoj ovisnosti o zločinačkome okupacijskom jugokomunističkom režimu, da mu ništa nije jasno ni sveto. Neka Bog pomogne svima nama s ovakvim našim izborima. Niti je on zaslužio biti na čelu države, niti smo mi kao narod zaslužili boljeg predsjednika.
