NEDJELJNA PROMIŠLJANJA

U vremenu gdje neki mediji namjerno mute vodu, u kojem se stvara kakofonija glasova koji pokušavaju izraziti stavove koji se malo po malo radikaliziraju, kada ljudi preko društvenih mreža izgovaraju rečenice kakve nikada ne bi izgovorili uživo, postavlja se pitanje kako govoriti istinu? Osim toga, ono što vi smatrate istinom, može za nekog biti uvredljivo. Pa će reći da je njegovo pravo da se ne uvrijedi jače od vašeg prava da govorite istinu. Vi će te mu na to reći da istina oslobađa, a on će vam reći da su njegovi osjećaji stvarniji od vaše naučene doskočice, te da je uz to istina relativna. Vi ćete ga pitati je li  istina to što je rekao, on će reći da je. Vi ćete reći „vidiš da istina postoji“, a on će reći da je to silogizam, a da su njegovi osjećaji činjenica, i tako dalje. Drugim riječima, treba li uvijek govoriti istinu, te kako pristupiti sugovorniku kao bratu čovjeku, a ne kao pripadniku jedne ideologije, svjetonazora ili političke opcije.

OPROŠTAJ

Vijest o smrti Milana Bandića me pogodila. Suze u pravilu nisu samoobrana moga duha, ali on, njegova smrt, ih je pokrenuo u meni. Dugo smo se poznavali, i naš odnos je imao svoje uspone i padove, i to više nije važno. Važna mi je tvrdnja koju ću životom branit da je Milan imao puno više vrlina nego mana. Mnoge mane ustvari i ne pripadaju njemu već njegovom „bliskom“ okruženju. On bi stajao iza svojih ljudi, a oni bi lešinarili i kleli mu se u svoju čast. Ne znam je li im vjerovao, ali znam da im je praštao. To mi je jednom prilikom i odgovorio na moju digresiju na neke „likove“.

NIJE ŠIJA NEGO VRAT

Primio sam e-mail iz Gradske uprave Slavonskog Broda. Pišu da reagiraju i zahtijevaju. To mi je izgledalo kao da se ljute. Pomno sam pročitao njihovo pismo.