Kada iz svih političkih stranaka, bilo vladajućih ili oporbenih, dolazi isti poziv na bojkot trgovaca zbog visokih cijena proizvoda, suočavamo se s intrigantnim primjerom političkog manevriranja.
Riječ je o pokušaju skretanja pažnje javnosti s pravih uzroka problema na lako dostupne mete. Taj “drugarski” potez svih političkih boja i orijentacija istovremeno je simptom političke kratkovidnosti i pokušaj populističkog skupljanja poena.
Što dodatno naglašava apsurdnost ovog poteza? Činjenica da se on događa upravo u trenutku kada mediji svakodnevno razotkrivaju afere nesposobnih i korumpiranih političara iz vladajuće koalicije. Javnost je svjedočila snimkama na kojima bivši ministar puca iz pištolja iz jurećeg automobila, dok spekulacije o još težim snimkama – na kojima maloljetnici koriste vatreno oružje u društvu političara koji se opuštaju uz prostitutke i kokain – dodatno potkopavaju kredibilitet vladajućih. U tom kontekstu, poziv na bojkot trgovaca ne izgleda samo kao pokušaj preusmjeravanja pozornosti, već i kao očajnički manevr političke elite koja nastoji zamagliti vlastitu odgovornost.
Na prvi pogled, ovaj poziv može djelovati kao izraz brige za građane, no dublja analiza otkriva ozbiljan problem: trgovci ne djeluju u vakuumu. Njihovo poslovanje direktno ovisi o zakonima, regulacijama i ekonomskim politikama koje su oblikovali upravo političari. Cijene proizvoda ovise o poreznim politikama, troškovima energije, zakonskim nametima i pravilima uvoza i izvoza – svi ti mehanizmi pod kontrolom su vlasti. Demonizacija trgovaca kao isključivih krivaca za inflaciju stoga nije samo manipulativna, već i intelektualno nepoštena.
Takvi pozivi impliciraju da je problem moguće riješiti jednostavnim bojkotom – kao da je ekonomska dinamika pitanje volje potrošača, a ne rezultat sustava koje politika oblikuje. Na taj način građane se tretira kao naivne, skrećući im pozornost s pravih pitanja: zašto su zakoni i regulacije takvi da omogućuju nesrazmjerne profite ili stvaraju barijere za manje trgovce i lokalnu proizvodnju?
Umjesto da se suoče s vlastitim neuspjesima u vođenju države, političari koriste trgovce kao zgodnog žrtvenog jarca. Ovakav potez nije ništa drugo nego simbolični “show” koji odgađa ozbiljne reforme – poput revizije fiskalne politike, stvaranja poticajnih uvjeta za domaću proizvodnju i uvođenja pravednije regulacije tržišta.
Građani, nažalost, ostaju uhvaćeni u ovoj igri manipulacije, dok politički sustav koji je stvorio problem ostaje netaknut. Ironično, jedini bojkot koji bi mogao donijeti stvarnu promjenu jest bojkot ovakvih političkih praksi – onih koje vrijeđaju inteligenciju javnosti i skrivaju vlastite neuspjehe iza prozirnih pokušaja prebacivanja krivnje.
