Nismo svi liječnici i znanstvenici, ali smo zainteresirani za svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih.

Imamo pravo tražiti odgovore što nam se  događa i istinu o pandemiji.

Veliki broj propuštenih liječenja, nastala ekonomska šteta, broj umrlih, nikako nas ne može ostaviti ravnodušnim, da o ovome ne govorimo, ne učinimo potrebne akcije.

Danas imamo kao posljedicu vođenja ove krize izuzetno veliku podjelu u društvu, segregaciju, umiranje… Da li znamo zašto je tako i tko preuzima odgovornost za ovo stanje?

Svjedočimo da su milijuni ljudi svaki dan po svim gradovima svijeta na ulicama, nezadovoljni mjerama koje se provode za zaštitu njihovog zdravlja.

Zašto se glas tih milijuna ljudi ne posluša, te vidi koju poruku šalju, što imaju reći za svoje zdravlje, kakvim informacijama/dezinformacijama raspolažu, da li su dovoljno educirani u brizi za svoje zdravlje… Gdje je akcija u tom smjeru.

Nema je!!

Vidljivo je da ove odluke u konačnici ipak  donosi politika, a ne samo struka i znanost.

U skladu s tim postavlja se pitanje, da li je u pitanju zaista briga za zdravlje građana RH, ili je smisao velika procijepljenost građana eksperimentalnim cjepivom, bez obzira na neželjene nuspojave, pa čak i smrtne slučajeve. 

Zašto o ovome etičari šute, što je sa ljudskim slobodama, svi gledamo samo na sebe, što je sa našim temeljnim pravima na istinu i slobodu.

Naš konformizam i strah dovode nas do toga da nam se sve ovo i događa.

Pitamo se, što je sa braniteljima za ljudska prava, da li još uopće postoje, što je sa silnim udrugama, ljevičarima, desničarima, crkvom… ovo je vrlo opasan test za sve nas, jer nema povratka ni popravnog ispita.

Ovo su temeljne stvari svih građana RH.

 U neko „normalno“ vrijeme javnozdravstvena politika i edukacija su bile izvori informacija za građane kako sačuvati zdravlje i prevenirati bolesti.

 To bi trebao biti recept za povratak izgubljenog povjerenja u zdravstveni sustav i institucije koje donose odluke. 

U ovoj pandemiji nameće se pitanje uloge medija.

Stvarnost je takva da se svako drugačije mišljenje u startu ignorira .

Možemo razumjeti da je u početku pandemije, zbog nepoznavanja i hitnosti izvještavanja bilo objektivnih pogrešaka, ali se nadalje nije smjelo nastaviti narušavati objektivno i cjelovito izvještavanje o tijeku pandemije i rezultatima   objektivnih znanstvenih istraživanja diljem svijeta koja se provode.

Posljedica toga je podjela među građanima, kao i među svjetskim i domaćim znanstvenim zajednicama.

Da li su se mogle izbjeći ili smanjiti kontraverzne odluke od svjetske zdravstvene organizacije, javnog zdravstva, stožera, kliničara, zdravstvenih ustanova, edukatora, javnosti i političara?

Zbog toga je važno da se komunikacija i znanost odvijaju na način koji odražava povjerenje javnosti u znanost, struku i relevantne institucije.

Dezinformacija ima u izobilju.

Zadnji je čas da se potakne, a ne uguši – otvoreni dijalog među liječnicima i znanstvenicima  o trenutnoj pandemiji, zajedno traže najbolji odgovori na pandemiju, te da se podjele domaća i svjetska iskustva.

Ako to nije tako, onda se kod građana javlja otpor i sumnja, da su ciljevi možda sasvim nešto drugo?

Mediji su postali preplavljeni informacijama, koje čine sve da posiju što više straha, da uguše sve osim njihovog narativa, kao da poništavaju sve vrijednosti koje smo kao civilizacija  do sada stekli.

Ljudima se mora dati mogućnost izbora, nitko neće raditi protiv svog zdravlja ili zdravlja svojih bližnjih.

Obrazovan čovjek može prevladati sve prepreke.

Moramo vratiti izgubljenu sigurnost, znanstvenu objektivnost, koja je sada ipak pod upitnikom.